Kvalitetan odnos koji roditelji od ranog uzrasta grade sa djecom i uzajamno povjerenje najvažniji su temelji koji im mogu pomoći da izbjegnu rizične situacije, steknu samopouzdanje i ne postanu meta nasilnika, kako u životu, tako i na internetu. Kako graditi dobar odnos sa djetetom pitanje je koje najčešće zanima roditelje tinejdžera, jer baš u tom uzrastu on često biva narušen. Ipak, prema riječima psihološkinje Hane Hrpke iz hrvatske organizacije Hrabri telefon, moguće ga je i tada popraviti, približiti se djeci i pomoći im da se snađu u izazovnim situacijama.
“Odnos sa roditeljem će biti pokazatelj drugih odnosa u životu, u budućnosti tog djeteta. Ako je taj odnos u redu, ako je topao i pun ljubavi, ako roditelj odgovara na potrebe djeteta stalno i kontinuirano to znači da će dijete stvoriti sliku o svijetu kao sigurnom mjestu. Dijete onda neće smatrati da će ga drugi prevariti, ostaviti, napustiti ili udariti i obratno naravno“, ističe Hrpka.
Sve to bila je tema Surfuj sigurno Roditeljskog kutka -uživo, koji udruženje Roditelji organizuje u saradnji sa Fakultetom političkih nauka i Agencijom za elektronske medije, u okviru projekta Dijalog za budućnost: Unapređenje dijaloga i društvene kohezije unutar i između Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. U ovim zemljama projekat sprovode UNESCO, UNICEF i UNDP, a finansira ga Fond za izgradnju mira (UN PBF).
Odnos se gradi od prvih dana
Odnos sa djecom najčešće se ozbiljno narušava u periodu adolescencije, a roditelji su često zbog toga zabrinuti.
“Pitaju se da li ima nešto što mogu tada da učine da zaustave tu situaciju ili kako da poboljšaju odnos. To je nešto što se stvara rekla bih od onog momenta kada ugledamo plusić na testu za utvrđivanje trudnoće, ako ne i ranije”, smatra Hrpka.
Iako roditelji često misle da ne smiju pogriješiti, da ne izazovu traume, psihološkinja ističe da je važno djecu izložiti cjelokupnom dijapazonu osjećanja i svemu što doživljavamo kao odrasli.
“Važno je i da djeca to dožive sa nama, jer inače oni neće misliti da je u redu doživjeti sve te osjećaje. S druge strane ih učimo i šta kada su tužni ili ljuti, kako da upravljaju svojim osjećanjima. Nijesu to neke stvari koje nužno moramo i verbalno da izrazimo prema svojoj djeci, nego ona uče i po onome što vide”, ističe Hrpka.
Prema njenim riječima, narušene odnose sa djecom u kasnijim godinama ipak je moguće popraviti.
“U šali znam da kažem ako vam je dijete lupilo vratima onda je to dobar znak. To je znak sigurne privrženosti, jer je dijete dovoljno sigurno u vašu ljubav, zna da može zalupiti vratima, a vi ćete ga i dalje voljeti. Djeca se tada više povlače u sebe i ne žele toliko da dijele. Međutim, vjerujem da će svaki roditelj ili se sjetiti sebe ili prepoznati u svom djetetu da postoje i oni trenuci kada tinejdžer želi da razgovara. Dođe i odjednom počne da priča o nekim situacijama, možda ne toliko o sebi, ali češće o situacijama svojih prijatelja. Treba iskoristiti te momente i biti tu, pa i ostaviti sve ono što smo do tada radili. To su trenuci kada naše dijete želi i dalje biti dijete, a sve ostalo vrijeme želi biti odrasla osoba”, kaže Hrpka.
Roditeljima savjetuje da iskoriste svaki trenutak za šetnju, odlazak u prodavnicu, bioskop ili izlete sa djecom. Sve to su dobri načini da se nastavi i produbi odnos sa tinejdžerima, čak i ako ne budete razgovarali o intimnim stvarima.
“Ne znači da će to biti vrlo intenzivno, ali će omogućiti da se odnos nastavi i da u trenutku, ako je djetetu potreban neki savjet, pomoć ili mu se dogodilo nešto neugodno, to kaže roditeljima i posavjetuje se sa njima. Ne bih rekla da je to trenutak kada više ništa ne možemo učiniti, već je to i dalje situacija kada smo im jako potrebni samo im je ponekad teško potražiti pomoć”, ističe Hrpka.
Kada je opasno, važno je biti uz njih
Prema njenom mišljenju, bezbjednost djece na internetu nije ništa specifičnija od bilo koje vrste bezbjednosti.
“Učimo djecu da se sigurno ponašaju u parku, na ulici, u školi ili vrtiću, a ovo je samo još jedan model toga. Djecu apsolutno moramo edukovati kako da se pristojno ponašaju. Učeći ih raznim životnim vještinama, mi ih učimo i pravim vrijednostima. Takođe ih učimo kako i da sebe zaštite, kako da sigurno koračaju cestom, a s druge strane i u školi kako da budu sigurni od strane vršnjaka, pa i na internetu. To nijesu neke posebno specifične i drugačije stvari kojima treba da ih učimo, ali zapravo mi taj odnos i bezbjednost gradimo od najranijih dana. Neki roditelji zaista imaju veliki strah i od interneta i uopšte od nekih socijalnih situacija i žele da zaštite svoju djecu. Pri tom mi se čini da je veća opasnost u tome da će prezaštititi djecu, pa neće znati da se sama nose sa nekim situacijama u životu“, kaže Hrpka.
Ističe da djecu moramo i izložiti nekim ne baš ugodnim situacijama, ali biti uz njih. Hrpka smatra da je upravo poenta da neke stvari isprobaju sada dok su još tu sa nama, jer jednog dana kada se osamostale znaće da se i sami snađu.
Velike opasnosti u ranom uzrastu
Hrpka je saglasna da do druge godine života mobilni telefoni i ostali uređaji više štete nego što mogu koristiti djeci.
„Mozak djeteta se još uvijek toliko razvija da ovi podražaji koje djeca mogu dobili putem telefona, tableta i ostalih uređaja, nijesu poželjni za njih i sve to može da im šteti. Na njih to zapravo djeluje vrlo slično kao droga i stvara određenu zavisnost. Njima odgovora da vide da je to u šarenim bojama i brzo se smjenjuju slike, ali zapravo ono što mi vidimo i kao roditelji i kao stručnjaci mentalnog zdravlja je da su djeca nakon toga, čak i ako je prihvatljiv sadržaj poput Baby TV-a, budu nemirna. Kada im najavimo da ćemo uzeti uređaj, oni to ne žele. Ne žele nikako da ga vrate samostalno, a kada se konačno dogovorimo ili im uzmemo urteđaj oni pokazuju agresivne reakcije i prema nama i prema sebi“, navodi Hrpka.
Kako je dodala, to se zapaža i među adolescentima i pokazatelj je da mozak u najranijoj dobi nije adaptilan da može sam sebe da umiri i zaštiti.
Prema njenim riječima, utvrđeno je iu da djeca mogu imati teškoće u koncentraciji i pažnji nakon korištenja mobilnih telefona ili tableta, jer se mozak navikne na brze nadražaje i onda kada treba mirno sjedjeti i napisati domaći ili učiti to je djeci dosadno.
„Nije intenzivno i brzo, a njihov mozak se zapravo prilagodio na digitalne sadržaje. S druge strane vidimo i istraživanja su pokazala da brojne igrice koje djeca koriste imaju višestruke koristi, a neke se koriste i u terapijske svrhe. Zbog svega toga ne treba zabraniti korišćenje uređaja, ali što manje je moguće to bolje“, naglasila je Hrpka.
Gdje su granice privatnosti
Osim loših strana korišćenja tehnologija, puno je toga korisnog, ali je naročito važno u svemu tome imati granice i biti dosljedan.
Poseban izazov za roditelje je kako da postave ograničenja tinejdžerima i koje su granice poštovanja privatnosti u tom uzrastu.
„Ako vašem tinejdžeru dođu prijatelji oni odu u sobu da razgovaraju. Da li vi ulazite sa njima u sobu, osim kada treba da im donesete sok i grickalice. Poslije toga vjerujem da svaki roditelj izađe vani, zatvori vrata i pusti ih da se druže. Po meni to je zaista dječija privatnost. Brojni su roditelji koji su mi govorili da su svojoj djeci prijatelji na FB pa na taj način pokušavaju da vide što se događa na profilu. Ne znaju pri tom da njihova djeca vjerovatano imaju drugi profil koji koriste, a ovaj je pro forme. To nijesu načini na koje možemo doskočiti djeci“, smatra Hrpka.
Jedno od rješenja je, dodaje ona, dogovoriti pravila da dok god su ocjene u redu i dok dijete izvršava sve svoje obaveze i sve to stiže može koristiti prema nekoj svojoj procjeni.
Nikada ne kriviti dijete
Upotreba interneta i tehnologija, osim dobrih strana, ima i ove negativne, a jedna od njih, vrlo česta, je i online nasilje. Roditelji nerijetko strahuju da li će na vrijeme i da li će uopšte saznati da li se njihovom djetetu nešto događa, bilo da je žrtva online naslilja ili je u ulozi nasilnika.
„Nažalost vrlo rijetko znamo da se našem djetetu nešto tako događa iz razloga što, bar kako istraživanja pokazuju, jako malo tinejdžera se povjerava roditeljima. Zato moramo pokazivati interes za online život naše djece kao što pokazujemo interes za njihov offline život. Vrlo vjerovatno svi roditelji poznaju prijatelje svoje djece iz razreda, sa nekih vanškolskih aktivnosti ili iz kvarta gdje žive, a zapravo ne znaju što im djeca rade preko društvenih mreža“, kaže Hrpka.
Roditelji bi upravo zato, smatra ona, trebalo da budu zainteresovani i da od djece traže da im pokažu svoj profil, pa i profile svojih prijatelja. Osim toga, treba im reći da li je na primjer sigurno staviti fotografiju, ko je sve može vidjeti.
“Možemo vidjeti kako se najčešće komentarišu određene fotografije, ukazati na neke neprimjerene komentare i pitati dijete šta mislimo kako se osjeća ono, a kako se osjeća ta osoba koja je stavila tu fotografiju. To kritičko razmišljanje je uvijek dobro i zapravo u samom početku kada dijete tek počinje da koristi društvene mreže dobro je da roditelj sa njim zajedno otvori prve profile i da zajedno proučavaju pravila sigurnosti i sigurnosne postavke”, rekla je Hrpka.
U slučaju da primijetimo da nam se dijete povjerilo ili na neki drugi način saznamo da je dijete žrtva važno je da mu budemo na raspolaganju i da porazgovaramo.
“Ne smijemo ga kriviti ni u kom slučaju. To je jedna od prvih stvari koja nam iz najbolje namjere onako izleti pa kažemo: što si stavljala sliku, da nisi ne bi ti se to dogodilo. Na neki način okrivimo dijete, pa se ono zatvori i ne želi više da se povjerava u nekim takvim situacijama“, kaže Hrpka.
