Mediji imaju važnu ulogu u životima učenika. Svako ko posjeduje pametni telefon je u dvadesetčetvoročasovnom ciklusu vijesti, objava na društvenim mrežama i portalima, što je izazvalo nešto što nazivamo infodemijom – pandemija informacija. Sa tolikom, konstantno dostupnom, količinom informacija, veoma je važno da učenici steknu vještine koje su im neophodne da analiziraju, selektuju i upravljaju informacijama sa kojima se susreću, pronalazeći one najkorisnije i najtačnije. Vještine koje čine medijsku pismenost ne koriste se samo za seciranje medija i sprečavanje da budemo manipulisani, već i za rješavanje problema u svakodnevnom životu, korišćenje utemeljenih argumenata za donošenje i odbranu zaključaka. Osim toga, ove vještine nam pomažu da kvalitetno komuniciramo i da vodimo konstruktivne razgovore čak i sa ljudima koji imaju drugačije stavove i sisteme vrijednosti.
Sve skorije studije na temu ukazuju na to da bi djeci u adolescentskom dobu bilo veoma teško da se odreknu društvenih mreža. Kada razmislimo o svim izvorima informacija sa kojima se susrijećemo na dnevnoj bazi, društvene mreže su vjerovatno jedan od najobilnijih, ali i najmanje pouzdanih, budući da svako ima moć da objavi i napiše bilo šta. Medijske poruke su konstrukt – produkt nečijeg razmišljanja i postupanja, i što prije učenici ovo shvate, to će prije početi da razumiju medijsku sliku i da se snalaze u medijskim vodama.
Moramo očekivati da će učenici u toku obrazovnog procesa koristiti različite tipove medija kako bi došli do znanja koja su im neophodna, pa je od velike važnosti da od najranijeg doba počnemo da radimo na razvijanju kritičkog mišljenja i vještina analize i procjene. Vježbe za ovu vrstu vještina je zapravo prilično lako inkorporisati u školski plan i program – primjenjive su na manje više sve predmete koji se izučavaju u osnovnoj i srednjoj školi, i osim toga što imaju konkretne benefite za razvoj djece i njihov obrazovni proces, čine školske aktivnosti zabavnijim i stimulativnijim. Kroz različite aktivnosti (ili čak igre za mlađe uzraste), moramo podstaknuti djecu da preispituju autore poruka, svrhe u koje je poruka napisana ili poslata, metode koje se koriste za slanje poruka, kao i kredibilnost i tačnost informacija. Treba ohrabriti učenike da sami istraže različite perspektive i da izađu iz filter mjehura, jer se time povećava ne samo informisanost već i rezilijentnost.
Uloga predavača ne treba biti indoktrinacija, već podsticanje individualnog i kolektivnog učenja i razumijevanja. Na praktičnim primjerima treba pokazati učenicima kako se dolazi do kredibilnih izvora podataka, kako se biraju adekvatni dokazi i argumenti i na koji način je moguće prenjeti poruku. Ovim im ne olakšavamo samo obavljanje školskih obaveza, pisanje eseja, formiranje izlaganja ili izradu testova, već im dajemo pristup vještinama neophodnim za kvalitetnu, asertivnu i konstruktivnu komunikaciju sa drugim ljudima, koja je osnova međuljudskih odnosa.
Najbolja stvar koju predavač može da uradi je da sam postavi primjer cjeloživotnog učenja. Trudite se da postavljate pitanja koja stimulišu um učenika, da sami preispitujete izvore na koje nailazite, i da se konstantno edukujete o novim trendovima u medijima, kako biste učenike informisali o stvarima sa kojima mogu da se susretnu u svom svakodnevnom manevrisanju medijskim vodama. Neophodno je prikazati problematiku kroz različite perspektive, i obezbijediti djeci alate poput vještina kritičkog mišljenja, procjene, analize i zaključivanja.
