Doba tranzicije, koje karakteriše generalno poljuljano povjerenje u institucije, plodno je tlo za širenje fake news i stvaranje haosa.
Jednog jutra, dok sam doručkovao, baba mi reče da ne idem na Goricu. Punih usta zatražih objašnjenje. Na to dobih značajni pogled ispod naočara i odgovor: „Pa zar nisi vidio na taj telefon, našli su aligatora tamo.“
Kada biste u Crnoj Gori rekli „fake news”, polovina roditelja i većina djece bi vas pogledali kao da ste naveli neki termin iz astronomije. Prema istraživanju UNICEF-a i AEM-a, 51% roditelja i 62% djece nikad nijesu čuli za termin „fake news”, a još više njih ne zna značenje. Ali zato, ako im preko društvenih mreža pošaljete vijest da je umrla neka estradna zvijezda ili da su našli aligatora na Gorici, hvataće se za glavu.
Pomenuto istraživanje otkrilo je i da je mladima uzrasta 12−17 godina internet prvi izvor informacija.
Internet je ogromna biblioteka, ali, ako nemate lampu, odnosno znanje i vještine da vam je osvijetle, naći ćete se u nezavidnoj situaciji. Upravo je medijska pismenost ta svjetlost koja nam je neophodna da prepoznamo lažne vijesti.
Svakodnevno se borimo s njima. Ko je to rekao? Šta je rekao? Koliko možemo da mu vjerujemo? Je li pričao istinu i prije? Šta kažu drugi? To su ista pitanja kao i ona koja su ključna za medijski pismeno konzumiranje informacija: Ko je autor? Je li taj izvor kredibilan? Za koga je taj medijski sadržaj napravljen? Ko to finansira i s kojim ciljem?
A zašto je to bitno? Pa lažnih vijesti je oduvijek bilo, samo što se u digitalnom dobu još brže i lakše šire.
Lažne vijesti mogu biti opasne po život. Uzmimo za primjer imunizaciju. Nauka je tu jasna – vakcine spašavaju živote. Međutim, građani su širom svijeta u posljednje vrijeme na društvenim mrežama izloženi mnoštvu fake news na ovu temu. Zastrašujuća pseudonauka na internetu uspjela da je smanji stopu vakcinacije i dovede do izbijanja epidemija bolesti koje su prethodno bile iskorijenjene. Neka su djeca životom platila ove fake news.
Doba tranzicije, koje karakteriše generalno poljuljano povjerenje u institucije, plodno je tlo za širenje fake news i stvaranje haosa.
Digitalno doba to još više olakšava: bukvalno svako može postati influenser, tj. uticajna osoba, objavljivanjem raznih gluposti, uključujući i fake news, kako bi povećao broj pratilaca na društvenim mrežama i time zarađivao više novca od sponzora, čije će proizvode reklamirati svojim pratiocima. A ti pratioci, često, dijele dalje i slijepo brane fake news svojih uzora − influensera.
Nedavno je jedno istraživanje na MIT Univerzitetu u SAD-u pokazalo da se lažne vijesti na Tviteru šire šest puta brže od tačnih i da imaju 70% veću vjerovatnoću da budu retvitovane.
Jeste li do sada podijelili neku lažnu vijest, jer je bila zanimljiva i jer ste željeli biti prvi koji će je dalje širiti u vašoj grupi pratilaca na društvenim mrežama? Jeste li je demantovali kad ste shvatili da nije tačna? Koje su posljedice njenog širenja i kakva je odgovornost svakog pojedinca koji u tome učestvuje?
Ako je autor lažnih vijesti nepoznat i vijest je plasirana iz inostranstva, što je često slučaj, pravi je izazov sankcionisati ga. Međutim, njegov pokušaj neće imati uspjeha u medijski pismenom društvu.
Stoga, birajmo šta retvitujemo i šerujemo.
Provjeravajmo tačnost svih informacija. Budimo fact-checkeri.
Balša Božović, 18 godina, mladi reporter – volonter UNICEF-a
izvor: www.vijesti.me
